Je li ovo bila zadnja godina mira u Europi?

Minule blagdane u tom smislu je 'uljepšao' mađarski premijer Viktor Orbán koji je u božićnom intervjuu za provladin dnevnik Magyar Nemzet ustvrdio da bi 2025. mogla biti posljednja godina mira u Europi. U tom je intervjuu iznio još niz svojih zloslutnih viđenja budućnosti Europe.

"Posljednji veliki rat u Europi završio je 1945. godine, a od tada je prošlo 80 godina. Strah od nuklearnog sukoba desetljećima je sprječavao nove ratove i taj strah je funkcionirao osamdeset godina, ali sada nastaje potpuno novi svijet", ustvrdio je Orbán.

Čelnike Europske unije prozvao je da ne rade na smirivanju sukoba (s Rusijom), nego na njegovoj eskalaciji.

"Bliže smo ratu. Prošloga tjedna u Bruxellesu uspjeli smo samo usporiti tempo kojim Europa klizi u rat", dodao je.

Hladni rat

Moguće je da Orbán zna nešto više - nešto što mu je prišapnuo Vladimir Putin ili sugerirao Donald Trump - a moguće je i da se takvom retorikom koristi radi svoje kampanje za parlamentarne izbore u Mađarskoj u travnju iduće godine uoči kojih ne stoji sjajno u anketama.

No ne iznosi zloguka predviđanja o sudbini Europe i mogućeg rata s Rusijom samo mađarski premijer, kao najglasniji oponent politike Bruxellesa. Tenziju straha od rata dižu i vlade ključnih europskih država - Francuske, Njemačke, Poljske, Velike Britanije, kao i zapadni think tankovi, kako bi mobilizirali ne odveć složnu i dosad poprilično defetističku Europu? Koju, k tomu, s raznih vaneuropskih adresa, a odnedavno najžešće s one vašingtonske, prikazuju slabom, tromom i nemoćnom, uvjeravajući je da se nalazi pred civilizacijskim slomom.

Taman pred božićno "doba ljubavi i mira" mediji su plasirali vijest da su se još prije mjesec dana na konferenciji u Londonu, u sjedištu britanske vlade, okupili vojni i sigurnosni stručnjaci ustvrdivši da bi u sljedećih nekoliko godina mogao započeti rat Rusije i NATO-a te zaključivši da Ujedinjeno Kraljevstvo i europski saveznici nisu spremni za taj rat.

'Mlaki' rat

Europske zemlje od Skandinavije i Baltika do Njemačke, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva - neke više, a neke manje, zahvatila je ratna paranoja. To se iščitava iz vijesti o pripremama stanovništava za mogući rat i nuklearnu kataklizmu. Pa se ažuriraju brošure s uputama za građane kako se pripremiti i što činiti ako do toga dođe, što sve strpati u evakuacijski ruksak, kojim namirnicama i potrepštinama obnoviti kućne zalihe za 'zlu ne trebalo'. Države se naoružavaju - neke planski, neke mahnito. Aktiviraju se obvezni vojni rokovi, osnažuju jedinice na granicama. Otkako traje drugi rat u Ukrajini, Europa je nakon tri desetljeća mira, blagostanja i prosperiteta ponovno u hladnoratovskom pogonu. Štoviše, svojim moralno neupitnim pomaganjem Ukrajini, financijskim i vojnim, praktički je u stanju 'mlakog' rata.

Ta se ratna paranoja, kojoj obični građani (još) nisu podlegli, intenzivnije posreduje od trenutka kada je Trumpova Amerika zaigrala drugačiju igru od one prethodne. Posve konkretno - od zimušnjoe Minhenske konferencije o sigurnosti i tamošnjeg istupa američkog potpredsjednika JD Vancea. Uz ponovno promiješane i podijeljene geopolitičke karte, SAD i Europa iz obostranih perspektiva više se ne čine pouzdanim partnerima i saveznicima kakvi su bili. Možda u Washingtonu procjenjuju da im u hladnom ratu s glavnim takmacem, Kinom, Rusija može biti najkorisniji saveznik pa je stoga žele polako izvući iz kineskog u svoj zagrljaj, žrtvujući pritom Europu u kojoj je već previše oružja nagomilano, puno skloništa očišćeno i mnogo vojnika podšišano. I, ako se slušaju zborovođe sa svih strana - previše straha nataloženo.

Vrući rat?

Trenutak nekog povijesnog preokreta, točku tog prijeloma, nije uvijek moguće točno vremenski locirati. U ovom slučaju nije to bila (samo) ova godina na izmaku. No nesumnjivo je da se u njoj odigralo puno toga prekretničkog. Stari svjetski poredak simbolički je nestao rušenjem Berlinskog zida, a zapravo je nestajao godinama prije i nakon toga. Novi poredak nije bio stvoren, ali su u protekla tri desetljeća stvarane pretpostavke za njegovu uspostavu i sada smo, po svemu sudeći, pri kraju međuigre koja tomu prethodi. Otud vjerojatno i toliko razumljivih zebnji i straha. Često ih zborovođe zlorabe i preuveličavaju no to ne znači da razloga nema, barem za zebnju.

Globalni odnosi snaga se preslaguju i odlučuje se tko će kome biti partner i saveznik, a tko suparnik i neprijatelj.

Ova godina u tom smislu jest (bila) prijelomna, ponajviše zbog Trumpovog povratka u Bijelu kuću. Europsko zbijanje redova, kao i zbrku koja ga prati, valja stoga shvaćati kao reakciju one (Europe) koja je desetljećima živjela u miru i blagostanju, ali i u sjeni starih strahova i krivnji da se veliki ratovi ne ponove.